Staging a Play: Antigona

 

Koreografija i izvedba: Matija Ferlin

Dramaturgija: Goran Ferčec

Glazba: Luka Prinčič

Scenografija: Mauricio Ferlin

Oblikovanje svjetla i tehničko vodstvo: Saša Fistrić

Kostimografija: Matija Ferlin

Grafičko oblikovanje: Tina Ivezić, Matija Ferlin

Produkcija i organizacija: Emanat, Matija Ferlin

Koprodukcija: Mediteranski plesni centar, Svetvinčenat

Partneri: Bunker – Stara mestna elektrarna Elektro Ljubljana, Istarsko narodno kazalište, Pula

Financijska podrška: Grad Ljubljana, Grad Pula, Ministarstvo Kulture Republike Hrvatske, Istarska Županija, Zaklada Kultura nova

 

Izvedbeni projekt Staging a play: Antigone koreografa i izvođača Matije Ferlina nastavak je višegodišnjeg scenskog istraživanja izvedbenih praksi kroz dva autorska koncepta: solo izvedbe kojom se bavio u seriji radova Sad Sam i koncepta proširenih koreografskih uprizorenja u projektima pod zajedničkim nazivom Staging a play.

Unutar koncepta proširenog koreografskog uprizorenja, Ferlin koreografskim alatom ulazi u čitanje i rastvaranje odabranog dramskog teksta. Bilo da se radi o egzistencijalističkoj drami sjećanja Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa (2015.) ili klasicističkoj kritici fanatizma u Molièreovom Tartuffeu (2017.), autor im prilazi kao vrsti koreografske partiture, rastačući tekstualni okvir i jezični znak, ukidajući govor, afirmirajući ono nenapisano i gradeći izvedbeno u novom obliku scenskog kazivanja. U dva spomenuta projekta na mjesto govora stupio je pokret i proveo dramu kroz sve njezine strukturalne, sadržajne i semantičke razine, iščitavajući novu logiku reprezentacije upisane u predložak.

Odabirom Antigone kao ishodišta, Ferlin se odlučuje za još radikalniji i kompleksniji pristup ideji proširenog koreografskog uprizorenja, pri čemu dramska lica i njihove funkcije svodi na jedno izvođačko tijelo i jedan glas, zadržavajući narativ drame i logiku dramskih situacija. Do sada dokinuti element govora u slučaju Antigone, postaje dominantan koreografski alat, element koji suvereno pregovara s tijelom i pokretom, uspostavljajući cjelovitu scensku sliku. Govor, iako dominantan, ostaje nevidljiv. Prisutan je samo u svojoj manifestaciji, kao ozvučeni glas koji čujemo, dok njegov aparatus egzekucije, ono što ga izvodi – usta, ostaju skrivena oku gledatelja. Govor time ostvaruje potpunu scensku autonomiju, oslobođen i od tijela koje ga izgovara i od pokreta koji ga prati.