Kazalište Hotel Bulić: Dream of Life

 

Tekst: Jelena Svilar i Morana Foretić

Izvođači: Senka Bulić, Stipe Kostanić

Glazbenici: Neven Svilar, Mario Kovačević, Petar Aleraj

Scenografija:Tomislav Ćurković

Kostimografija: Oliver Jularić

Dizajn svjetla: Nikša Mrkonjić

 

Predstava/performans o životu Patti Smith rezultat je istraživanja na dugoj liniji odnosa Umjetnik – Društvo. Patti nije samo prvoborac pankerske revolucije i simbol drugačijeg r’n’ra, već je i simbol borbe za čistu umjetnost. Od Rimbauda, Whitmana do Jima Morrisona, ona utjelovljuje sestru blisku po osjećaju, erudiciji i snazi. Što znači danas utjeloviti njezin prevratnički opus? Voljeti sadašnjost, revoluciju i snagu. Bježimo od konvencionalnosti u poeziju, smjelost, jednako pjesnički, muzički i snovito!

Pojava Patti Smith na njujorškoj umjetničkoj i glazbenoj sceni početkom 70-ih godina bila je toliko silovita, a njezin uspon toliko brz i neočekivan te utjecaj toliko snažan da je iz današnje perspektive teško procijeniti njezinu ulogu. S obzirom na inflaciju ljudi bez kojih bi teško bilo zamisliti neki pokret, odnosno stilsko razdoblje, nećemo devalvirati ulogu Patti Smith bajkama o standardima koje je ova rock-ikona postavila bendovima i glazbi koji bez nje nikada ne bi vidjeli svjetlo dana. Umjesto toga, treba samo da u baroknoj fazi rock glazbe početka 70-ih godina, kada se nakon petnaestak godina eksperimenata i uspona rock ispuhao, a top liste napunile teatralnim maniristima, pojava Patti Smith bila je tako čista i surova u svojoj izravnosti, da je poprimila dramatične konture. Drama poetske iskrenosti među kulisama teatralnih dinosaura bila je i ostala ono što će je izdići iz mirijada raznih rock-ikona koje su danas beznačajne. Strast Patti Smith, vjera u sebe, vlastitu umjetnost i u ispravnost svog puta odbijala je mnoge od ove samouvjerene i talentirane kompilatorice, što je i ključno za njezino djelo. Upravo ju je ikonoklazam odvajao od profetičke laži i svega onoga što su drugi učitavali u njezin lik i djelo. Autobiografskom knjigom Tek djeca izbrisala je posljednje stereotipe o mesijanskoj ulozi pjesnika i umjetnika u društvu kojem do pjesnika i umjetnika nije stalo. Predstava nastala iz teksta Jelene Svilar i Morane Foretić prati genezu umjetnika i rast kreacije iz duha vremena. Galerija likova izmjenjuje se kao fascinantan ringišpil, kalidoskopski umjetnički svijet u kojem se susreću Robert Mapplethorpe, Sam Shepard, Andy Warhol, Jimi Hendrix i Janis Joplin, svi umjetnici koji su tek djeca. Oni možda nisu važni, ali ono što je izraslo iz njih jest. Riječ je o ekspresiji, nastupu, glazbi kao poslanju i kao sredstvu komunikacije s publikom.

Kroz nastup ulazim u takvo stanje u kojem se moj mozak čini oslobođenim, odlazi i leti dok kapljice cerebrospinalnog likvora ostavljaju trag poput rose. Mozak je onda prosviran zrakama svjetla, te se nadima sve više i više do veličine Empire State Buildinga i ako mogu razviti komunikaciju s publikom, s grupom ljudi, dok je moj mozak toliko ogroman i prijemčiv, zamislite samo energiju i inteligenciju i sve stvari koje mogu tada preuzeti od njih.